Povjesnica

Hrvatski narod i svi državljani Republike Hrvatske na prvim slobodnim paralamentarnim izborima odlučili su ostvariti tisućljetne želje i stremljenja, te sukladno tome izglasali su na referendumu odcijepljenje od neprirodne federacije država i političkog sistema koji nije u duhu hrvatske kulture i europskih vrijednosti. Stvara se nova država, Republika Hrvatska koja nije po volji velikosrbima i tadašnjoj vrhuški SFRJ i JNA. Perfidno bune srpsku nacionalnu manjinu na područjima Hrvatske u kojima čine većinu i pružaju podršku koristeći tzv. JNA i postojeće resurse zajedničke države.

Mlada hrvatska država, goloruka i neopremljena stavljena je pred jedan prljavi, osvajački i nametnuti rat.

Već 29.09.1990. u Đakovu se vrše pripreme za obranu uz nešto postojećeg osobnog naoružanja iz Ureda za obranu (12 pištolja) i nešto lovačkog. Početnih 50-ak ljudi danonoćno djeluje u izgradnji obrane grada, pomažu kod prebjega iz vojarni JNA u gradu, prate pokrete jedinica, vojne objekte i djelovanja KOS-a . Masovno se građani prijavljuju u Narodnu zaštitu i stavljaju na raspolaganje za obranu Domovine tako da je upisanih premašilo 7000 spremnih budućih branitelja. 28. lipnja 1991. stvorena je zlatna jezgra buduće Brigade, to je bila 1. bojna pričuvnog sastava ZNG, te uz već formiranu djelatnu satniju ZNG, djelatnog sastava MUP-a , kao i pripadnike postrojbi Narodne zaštite. Takva obrana slovila je među jačim obranama u Slavoniji. Treba napomenuti kako je 2. bojna 107. brigade (Valpovačke) bila dio 122. brigade. Cjelokupni ZNG Đakova 13. rujna 1991.odlazi na poziv u Hrvatsku Dubicu , a obrana grada povjerena je Narodnoj zaštiti i policiji. Nakon obavljene zadaće đakovački pripadnici ZNG-a vraćaju se u grad 14. rujna i već 15. rujna spremno zauzimaju položaje u gradu nakon neuspjelih pregovora o predaji vojnih objekata. Točno u 17:15 sati započela je razmjena vatre nakon ispaljene granate na grad i bitka za oslobađanje grada Đakova i đakovštine na čijem području je bilo 4 vrlo jaka vojna uporišta JNA sa gomilom naoružanja je započela. Nakon energične i brze akcije pripadnika MUP, ZNG-a, Narodne zaštite stavljene su pod kontrolu 18.09.1991. u 12 sati svi objekti JNA u gradu Đakovu.Tada se predalo 84 jugooficira i podoficira, te 298 vojnika. Osvajanjem skladišnog kompleksa šume”Gaj” i vojnog poligona u “Nabrđu”, uz vojarne u gradu sa značajnim količinama oružja i raznih vrsta streljiva, kao i oklopnih vozila (tenkovi, topovi, minobacači, raketni bacači BOV-ovi itd…). Stvoreni su preduvjeti za formiranje 122. brigade hrvatske vojske Đakovo., što je i ostvareno 26. rujna 1991. godine po zapovjedi MORH-a (DT 801 – 01/01/91-01/01., ur. broj 612-06-02-91/31). Treba naglasiti da su uspjesi i pobjede snaga ZNG, MUP-a i Narodne zaštite bili potpuni, jer je zarobljena kompletna mješovita protuoklopna brigada “A” i oružje Teritorijalne obrane.

Nakon formiranja brigada je tada imala dvije bojne. Prva je već imala ranijih borbenih iskustava, a druga je formirana 20.09.1991. Osim navedenih pješačkih bojni brigada je imala mješoviti topnički divizion, mješoviti topničko – raketni protuoklopni divizion, divizion protuzračne obrane, logistički vod i prištabske postrojbe s oko 1400 pripadnika. Na prvi borbeni zadatak brigada kreće 1. listopada 1991. napadom na četničko uporište Šodolovci i zauzimanjem položaja prema četničkom uporištu Markušici zauzimanjem šumskog kompleksa “Tomin hrast” i na zatvaranju cestovnog pravca Mrzović – Markušica kod ekonomije „Čeretinci”. Druga bojna pridaje se 109. brigadi HV Vinkovci u organizaciji i izvođenju obrane u selu Jarmina, a potom u napadnim djelovanjima u sastavu sa drugim postrojbama na selo Ostrovo i Karadžićevo. Nakon toga zaposjeda položaje u naselju “Mala Bosna”  (Vinkovci) radi sudjelovanja u proboju prema Vukovaru. Krajem studenoga 1991. druga bojna se vraća u sastav 122. brigade i zauzima položaje u šumi “Kreketnjak” u neposrednom borbenom dodiru sa četničkim uporištem u Šodolovcima. Nakon pada Vukovara i općeg stanja na bojišnici, 122. brigada narasta za još dvije bojne:( 3. i 4.). Treća bojna zauzima položaje u predjelu Lepeničke šume, te liniju rijeke Vuke; Dombok – Tubojka. Treća bojna formirana je 1. studenoga 1991. Zauzimanjem ovih položaja otklanja se svaka mogućnost prodora agresora dolinom Vuke i presijecanja komunikacije Osijek – Đakovo. Četvrta bojna formirana je 1. prosinca 1991. i zauzima borbene položaje na kanalu Medviš u međuprostoru 2. i 3. bojne sa isturenim položajem na Anta – majuru. Osnivanjem ovih dviju bojni snaga brigade je evidentna i sada broji oko 4.000 pripadnika. Nova snaga spremna je za napadna djelovanja. Kompletna zona obrane bila je fortifikacijski uređena sa više od 50 km iskopanih rovova i prometnica, 470 skloništa odjeljenskog tipa zapriječenih sa 17000 mina. Zahvaljujući bogatom ratnom plijenu i kadru, formirani su topnički divizioni koji su djelovali po neprijatelju sa oko 5000 projektila. Bitnice diviziona bile su raspoređene i angažirane na ratnim zadacima djelovanja prema Vukovaru, u podršci snaga Bosanskom posavlju, te u osiguranju 101. brigade iz Zagreba koja je bila lijevi susjed u obrani Hrastina. Topništvo brigade poslužilo je i za formiranje topništva 1. OZ Osijek. Divizion PZO od svoga formiranja predstavlja okosnicu protuzračne obrane što potvrđuje sa 14 srušenih neprijateljskih borbenih aviona. Stalan rad izviđačko – diverzantskih postrojbi dao je nemjerljiv obol u djelovanju naših snaga. Njihovo djelovanje i izviđanje duboko u neprijateljskoj pozadini dalo je dragocjene rezultate i mijenjalo tijek ratovanja na bojišnici. Nismo imali specijalce, sami smo ih stvarali, da bi ih na kraju svi htjeli za obuku svojih jedinica.

Radi potpunijeg razumijevanja značaja, mjesta i uloge 122. brigade HV u Domovinskom ratu potrebno je istaći: u zoni obrane brigade šuma Durgutovica – rijeka Vuka sa pravcima Markušica – Mrzović – Stari Mikanovci, te Karadžićevo – Ivankovo – Vrpolje utječu na stabilnost Vinkovaca, jer padom ovih pravaca padaju Vinkovci i slobodan je i brz prodor prema Slavonskom Brodu, dok s druge strane Petrova Slatina – dolina rijeke Vuka i selo Vuka . Probojem neprijatelja prekida se komunikacija Osijek – Đakovo, te nesmetan prodor prema Našicama. Aktiviranjem “Wens – Owenovog plana ” prestaje potreba za angažiranjem punog sastava 122. brigade te se dio brigade demobilizira i ljudstvo se vraća u mirnodopski način rada i života, dok drugi, aktivni , pristupa u gardijske brigade, te se zadržava jezgro 122. brigade koja se brine o bojnoj spremnosti. Da je brigada uvijek spremna i mobilna dokazala je i velikom vojnom vježbom u periodu velikih vojnih operacija “Bljesak” i “Oluja” na jezeru Mlinac – 1995., a nakon toga preuzela položaje Anta – majur – Tomin hrast – Durgutovica. I pokazala da u vrlo kratkom vremenu može biti spremna za djelovanje. Ona je između ostalih bila jamac za istočnu Slavoniju i sigurnost od napada za vrijeme akcija “Oluja” i “Bljesak”. Brigada se demobilizira 22.12.1995. , ali i dalje ostaje njezina jezgra.

Naša snaga je u našem čovjeku i srcu kojega ima, koji je u nešto više od godine aktivnog ratnog djelovanja mnogo toga upoznao, naučio, očeličio se što nadahnjuje i izražava duboko poštovanje prema običnom hrvatskom čovjeku i branitelju.

Nažalost, brigada bilježi u ovom periodu 57 poginulih branitelja, 286 ranjenih i 3 nestala.

Jasno je da se gubici nikada ne mogu nadoknaditi, ali mogu se pokušati ublažiti, zbog toga se čini sve što je moguće da se našim pripadnicima, ranjenicima, i obiteljima poginulih osigura dostojan život , kakav su i zaslužili žrtvujući sebe i svoje najmilije. Kao priznanje za sudjelovanje u Domovinskom ratu 122. brigada je svojim pripadnicima uručila 4.368 spomenica Domovinskog rata (1990-1992.g.).

Danas je brigada u pričuvi, ali je isto toliko spremna i za vrlo kratko vrijeme mobilna kao što je bila u najtežim trenucima Domovinskog rata.

RATNI PUT

122. BRIGADE HRVATSKE VOJSKE ĐAKOVO

Početkom devedesetih godina XX. stoljeća kriza unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, čiji su se korijeni mogli nazrijeti i mnogo ranije, ulazila je u svoju završnu fazu. Nasuprot dogmatsko – unitarističkim, a uskoro i otvoreno velikosrpskim snagama, koncentriranim u Srbiji i Crnoj Gori, našla su se prodemokratska vodstva zapadnih jugoslavenskih republika, Slovenije i Hrvatske, nakon pobjede na prvim višestranačkim izborima provedenim u travnju i svibnju 1990. No, izborni poraz komunista nije doveo i do mirnog razrješenja uzavrele situacije.

U ljeto iste godine, u Hrvatskoj izbija pobuna srpske etničke manjine, što predstavlja uvod u početak osvajačkog, nametnutog i nenajavljenog rata Jugoslavenske narodne armije (JNA), s ciljem odcjepljenja većih dijelova Republike Hrvatske i namjerom pripojenja Srbiji , odnosno, krnjoj Jugoslaviji. Pobuna, od početka potpomognuta snagama JNA, izbija na područjima s većinskim srpskim stanovništvom, ali se počinje širiti i na okolna, nacionalno izmiješana, područja. Na području Slavonije, u prvoj polovici 1991., pobuna srpske manjine najviši stupanj eskalacije doseže napadom na Policijsku postaju u Pakracu, početkom ožujka, te ubojstvom dvanaestorice hrvatskih policajaca u Borovu Selu, početkom svibnja.

ZAČECI I FORMIRANJE 122. BR HV ĐAKOVO

Početke đakovačke 122. brigade Hrvatske vojske (122. brigada HV-a), koja je dobila svoj službeni naziv u rujnu 1991., moguće je ustanoviti i ranije. Nakon sukoba u Borovu Selu, hrvatsko vrhovništvo kreće u operacionalizaciju plana o stvaranju Hrvatske vojske (HV). U početku je predviđeno stvaranje pričuvnih brigada Zbora narodne garde (ZNG), s temeljem u organizacijskom ustroju Ministarstva unutarnjih poslova (MUP), a potaknuto je i osnivanje djelatne 3. «A» brigade na cijelom području Slavonije. Do prvih većih mobilizacijskih napora dolazi krajem lipnja 1991. Potaknuto izbijanjem sukoba u Sloveniji, hrvatsko se vrhovništvo odlučuje na mobiliziranje slavonskih pričuvnih brigada, pa dolazi do aktivizacije 106., 107., 108. i 109. brigade ZNG-a. Jedna od bojni (2. bojna) spomenute 107. brigade ZNG-a bila je mobilizirana u Ðakovu (ostale su bojne 107. brigade mobilizirane u Našicama, Valpovu i Donjem Miholjcu). Nešto kasnije (rujan 1991.) dolazi do stvaranja još jedne pješačke bojne koja je odmah pridodana vinkovačkoj 109. brigadi ZNG-a. Prvog dana mobilizacije (28. lipnja 1991.) prva četa nastajuće 2. bojne imala je 129 vojnika. No, veći problem za zapovjedništvo bataljuna bilo je naoružanje, točnije, sve mobilizirane pričuvne brigade posjedovale su gotovo isključivo lako pješačko naoružanje, iako niti ono, često, nije bilo prisutno u potrebnim količinama ili nije bilo posve adekvatno zahtjevima trenutka. Najmanji problem je bio u ljudstvu koje se pored mobilizacije i dragovoljno javljalo u obranu Domovine. Posebno je evidentan bio nedostatak protuoklopnih sredstava, bez kojih predstojeća borba u prohodnoj slavonskoj ravnici jednostavno nije bila zamisliva budući da je naoružanje jedinice bilo vrlo slabo, to su puške M 48, karabini lovački bez optike i nešto automatskih pušaka – Kalašnjikova. Dan kasnije, 2. bojna imala je 484 mobilizirana pripadnika, ali njih svega 275 bilo je naoružano pješačkim naoružanjem, bez ikakvih protuoklopnih sredstava.

Sukladno intenziviranju ratnih djelovanja početkom rujna 1991. godine 107. brigada ZNG – a, točnije, njezina đakovačka bojna dobiva zadaću spriječiti prodor JNA pravcem Vinkovci – Ðakovo i širenje srpske pobune pravcem Šodolovci – Semeljci. Usporedo sa zaustavljanjem snaga JNA u pokušaju napada s istoka, trebalo se zaštititi i od eventualnih agresivnih namjera u pozadini, u vidu objekata pod kontrolom JNA u Ðakovu i njegovoj okolici. No, bojna je iznenada, u noći 12. rujna, dobila zapovijed o hitnom premještaju u Zagreb. Idućeg dana, bojna je iz zagrebačkog Centra za obuku policije prebačena na područje Hrvatske Dubice sa zadaćom osiguranja cestovnog pravca Hrvatska Dubica – Jasenovac. Nakon uspješno obavljene zadaće i prvog suočavanja s vatrenim djelovanjem, bojna je u popodnevnim satima 14. rujna vraćena u Ðakovo.

Već idućeg dana bojna je uključena u borbe za oslobađanje objekata pod kontrolom JNA (vojarne “Dračice” i “Diljski partizanski odred”, Dom JNA te garnizonsko skladište JNA u šumi Gaj, te vojni poligon Nabrđe, kod sela Gašinci). Zajedno s postrojbama djelatnog ZNG-a (satnija 3. “A” brigade), policije te jedinicama Narodne zaštite (NZ), u četverodnevnim borbama (15., 16., 17. i 18. rujna) uspijevaju prisiliti postrojbe JNA na predaju. Jedna od posljednjih bojnih akcija đakovačke bojne bilo je sudjelovanje u prvom pokušaju deblokade Vukovara. Bilo je predviđeno da bojna bude u stanju pripravnosti zbog eventualne akcije na pravcu Ðakovo – Ivankovo – Nuštar, u slučaju odsijecanja 109. brigade ZNG-a. Pokušaj, izveden 19. rujna, nije rezultirao probijanjem obruča oko Vukovara, ponajviše zbog ulaska jakih snaga JNA preko Šida u Hrvatsku.

Osvajanje objekata pod kontrolom JNA predstavlja drugi važan trenutak u nastanku 122. brigade i to iz dva osnovna razloga. Prije svega, 2. bojna 107. brigade ZNG – a došla je u posjed značajnih količina naoružanja, od kojeg je posebno važno izdvojiti različite vrste protuoklopnih sredstava. S druge strane, sudjelovanje postrojbi NZ-a u osvajanju vojarni pružilo je zapovjedništvu 2. bojne 107. brigade ZNG – a, koja je predstavljala temelj za nastanak 122. brigade HV-a, važan izvor ljudskih potencijala, koji su, u rujanskim đakovačkim događajima 1991., stekli i djelomično borbeno iskustvo.

Dana, 26. rujna, došlo je do formiranja 122. brigade HV-a, koju su, u početku, činile dvije pješačke bojne (u međuvremenu vraćena je bojna koja je dotada bila pridodana 109. brigadi ZNG-a) te neke prateće jedinice.

Uslijed pogoršanja opće vojne situacije na istočno – slavonskom bojištu nametnula se potreba daljnjeg povećanja brojnog stanja brigade. Tako na samom početku studenog dolazi do formiranja 3. pješačke bojne. Bojna je sastavljena od pripadnika naoružanih odreda NZ-a te jednog voda rezervnog sastava policije iz Ðakova. U drugoj polovici studenog formira se i 4. pješačka bojna 122. brigade. Mobilizacija 4. bojne počela je 21. studenog u Ðakovu, a bilo je predviđeno da se naoruža oružjem Teritorijalne obrane koje se nalazi u sastavu Narodne zaštite; prvenstveno automatsko oružje, puške 7,9 mm i puškomitraljeze 7,9 mm». Iz ovoga je vidljivo da je brigada do početka prosinca izgradila svoju unutarnju organizacijsku osnovicu u vidu formiranja četiriju pješačkih bojni.

Ključan trenutak za ustroj topničkih postrojbi bio je pad vojarni u Ðakovu. Velike količine topničkog i drugog oružja koje su tada dospjele u ruke hrvatskih snaga omogućile su uspješan ustroj tih postrojbi, ali i distribuciju velikih količina naoružanja na druga bojišta (Vinkovci, Županja i Nova Gradiška). Do kraja rujna ustrojen je jedan mješoviti protuoklopni artiljerijski divizion. Sastojao se od dvije baterije protuoklopnih topova 100 mm te jedne raketne baterije POLO M-83. Za formiranje drugog diviziona nedostajale su nišanske sprave. Pola mjeseca kasnije, pored mješovitog protuoklopnog artiljerijskog diviziona, dovršen je ustroj i posebnog mješovitog artiljerijskog diviziona, koji je imao tri baterije. Dvije su se sastojale od po četiri haubice od 122 mm, a treća je imala pet minobacača od 120 mm. Deset minobacača (s pet bojevih kompleta streljiva) upućeno na druga bojišta. Mješoviti artiljerijski divizion je ojačan s baterijom od četiri top – haubice od 152 mm, kojoj je trebalo pridodati pripadajuće ljudstvo i streljivo, dok je treća baterija mješovitog protuoklopnog artiljerijskog diviziona, zbog određenih tehničkih problema, izgubila dva oruđa. U oba diviziona nalazilo se ukupno 457 ljudi, od toga 34 časnika, 42 dočasnika te 381 vojnik. Postrojba protuzračne obrane početke vuče iz vremena formiranja brigade u rujnu 1991. Prvo borbeno djelovanje samohodni laki artiljerijsko – raketni divizion 122. brigade HV-a imao je 19. rujna, a sastojao se od dviju baterija BOV-3 20/3. Oružjem iz đakovačkih vojarni postrojba protuzračne obrane ubrzo je znatno ojačana. Već krajem listopada 1991. samohodni laki artiljerijsko – raketni divizion se sastojao od 13 topničkih oruđa te 36 komada raketnih sustava STRIJELA. Do 22. listopada postrojba je postigla zavidne rezultate u sučeljavanju s neprijateljskim zrakoplovstvom. U borbama za đakovačke vojarne prijavljeno je oborenje dva zrakoplova tipa Orao (19. IX.), u području sela Koritna i Mrzović tri zrakoplova tipa Galeb (4. X.), u namjeri napada na Ivankovo te Vinkovce, dan poslije (5. X.) još dva Galeba te 6. listopada jedan MIG-21, prilikom raketiranja Semeljaca, i dva Galeba kod sela Jarmina. Posjedovanje velike količine različitih protuzrakoplovnih sredstava kao i zavidna razina uvježbanosti posada samohodnog lakog artiljerijsko – raketnog diviziona omogućile su njegovo izrastanje u viši ustrojbeni oblik. Tijekom 1992. samohodni laki artiljerijsko – raketni divizion je izdvojen i preimenovan u 64. samostalni laki artiljerijsko – raketni divizijun, koji je ostao djelovati u zoni odgovornosti 122. brigade. Sredinom iste godine 64. divizion protuzračne obrane sastojao se od baterije BOV-3, samohodnog voda te raketne baterije (po jedna IGLA i STRIJELAte šest lansera S-2). Također, od viška sredstava, koja se formacijski nisu mogla uklopiti u 64. divizion, ustrojen je i jedan samostalni vod protuzračne obrane, koji je pridodan 3. bojni. Ovaj vod posjedovao je četiri topnička oruđa. Vod je ustrojen u sklopu 64. diviziona protuzračne obrane da bi nakon toga bio pripojen 3. bojni. Postrojbe protuzračne obrane, za razliku od većine drugih postrojbi brigade, imaju dvojaku zadaću: zaštitu teritorija te postrojbi na položaju. Do sredine studenog 1991. prijavljeno je oborenje još tri neprijateljska zrakoplova tipa MIG-21.

U prvoj polovici listopada 1991. dovršeno je i formiranje inženjerijske čete. Postrojba je raspolagala s četiri rovokopača, dva utovarivača, dva gusjeničara – dozera, jednim kamionom samoistovarivačem te jednim kamionom TAM. Također, opskrbljenost čete minsko – eksplozivnim sredstvima i popratnom opremom bila je na zadovoljavajućoj razini. Tako je, na primjer, posjedovala 13.238 komada različitih mina te 7.410 kg različitih vrsta eksploziva.

Ustroj logističke podrške, počeo se oblikovati od samog osnivanja brigade. Tada je oformljen logistički vod, koji je kasnije prerastao u viši ustrojbeni oblik, satniju.

Na početku rata Hrvatska nije imala ustrojeno ratno zrakoplovstvo, pa su sami branitelji osnivali prve zrakoplovne postrojbe. Isprva su obavljali izvidničke, a poslije i borbene zadaće. Među najaktivnijima bio je Samostalni zrakoplovni vod u Operativnoj zoni Osijek osnovan 08. listopada 1991. Iako 122. br . HV Đakovo nije imala zrakoplovstvo u svom ustroju nesebično se stavila na raspolaganje 1. samostalnom zrakoplovnom vodu. Vod je djelovao s improviziranih uzletišta u okolici Đakova pomoću nekoliko malih sportskih zrakoplova i velikih ali sporih poljoprivrednih aviona Antonov An-2, prvobitno namijenjenih prijevozu ranjenika, jer djelovanje iz Osijeka nije bilo moguće, tako da su pripadnici 122. br. HV Đakovo i tadašnja poduzeća (Energa) i pojedinci logistički opskrbljivali i štitili i naoružavali ovu vrijednu postrojbu. Zapovjedništvo su imali u Gradu Đakovu na samom gradskom korzu u podrumskim prostorijama. Osnivač voda i zapovjednik bio je  Marko Živković. Položaje našeg zrakoplovstva u Đakovu, maskiranje i premještanje sa jednog na drugo mjesto u neposrednoj okolici Đakova neprijatelju je bilo nemoguće pratiti niti otkriti.
Ti su zrakoplovi u početku u sanducima s padobranom izbacivali pomoć opkoljenom Vukovaru. Zatim su dosjetljivi oružari od plinskih boca  napunjenih eksplozivom počeli izrađivati takozvane bojler-bombe, pa je na neprijateljske položaje padao i smrtonosni teret. Borbene aktivnosti osječkog voda imale su itekako važne moralno-psihološke, pa i materijalne učinke. Jugo-vojska je uskoro počela respektirati neočekivanu pogibelj iz zraka koju, unatoč tehničkoj nadmoći, nije mogla zaustaviti. Zbog toga je u blizinu bojišnice dopremljena raketna pukovnija iz Srbije, naoružana najmodernijim protuzrakoplovnim raketnim sustavom KUB -M  SA-6. Sa jedne od akcija više se nisu vratili naši junaci Marko Živković,  drugi pilot Mirko Vukušić, te padobranci Ante Plazibat i Rade Griva.

Krajem listopada 1991. moglo se govoriti o prilično dobro ustrojenoj sanitetskoj službi. Osim načelnika sanitetske službe u brigadi su se nalazila još tri liječnika opće prakse te jedan apsolvent medicine. Unutar svake pješačke bojne ustrojeno je sanitetsko odjeljenje s medicinskim tehničarima i bolničarima, a u svakoj četi i artiljerijskoj jedinici nalazio se po jedan bolničar. Od motornih vozila sanitetska služba je posjedovala dva sanitetska terenska vozila te po jednu sanitetsku kampanjolu i jedan kamion TAM 110. Pružanje prve i neodložne med. pomoći se obavlja direktno na terenu od strane bolničara u jedinici, zatim povrijeđenog preuzima vozilo „Pinzgauer” sanitetski sa med. tehničarom i evakuiraju povrijeđenog do mjesta gdje je stacioniran liječnik, a dalje se angažiraju civilni saniteti i evakuiraju ranjene do najbliže med. ustanove. Brigadna sanitetska služba bila je u uskoj vezi s đakovačkim Domom zdravlja. U toj ustanovi je osiguran posebni ambulantni prostor za pripadnike vojnih i policijskih snaga, a i cjelokupna opskrba brigade medicinskim potrepštinama išla je preko Doma zdravlja. Pored toga formirane i vrlo aktivne veterinarska brigada, pirotehnička grupa, vod radiološko – biološko – kemijske obrane, odjeljenje za informativno – propagandno – psihološko djelovanje (IPD). Početkom 1992. godine Brigada broji ukupno 3481 pripadnika.

Brigada na bojištu

Po svom službenom osnutku, obavljenom 26. rujna 1991., đakovačka 122. brigada HV-a postala je sastavni dio višeg ustrojbenog oblika nazvanog Operativna zona Osijek.

Brigada nije na liniju bojišnice izašla u punom sastavu, a određena rascjepkanost njezine formacije, uvjetovana, ratnim djelovanjima, ali i ne istodobnim nastankom njezinih rodovskih postrojbi, u prvom redu pješačkih bojni, proteže se se na ostatak 1991. Tako je, u isto vrijeme kada dolazi do službenog osnutka brigade, njezina buduća 1. bojna (tada još 2. bojna 107. brigade ZNG-a), trebala zauzeti položaje u Nuštru, radi obrane crte Kervež – Ðombe – Tordinci, s eventualnom mogućnošću napada na srpska uporišta Bršadin, Pačetin i Ostrovo , te cestu Trpinja – Bobota. 1. bojna uspijeva neutralizirati srpske napadačke namjere iz Šodolovaca i Markušice te zauzima položaje u šumskom kompleksu “Tomin hrast” i cestovnom pravcu Mrzović – Markušica. Druga bojna brigade djeluje pod zapovjedništvom 109. brigade, te gledano pravcem sjever – jug, predstavlja najjužnije pozicioniranu brigadnu postrojbu. Bojna se u tim prvim listopadnim danima 1991. angažira u organizaciji obrane sela Jarmina, pokušavajući napadno djelovati prema srpskim uporištima Karadžićevu i Ostrovu. Neki dijelovi brigade (ojačane čete) sudjeluju u pokušajima deblokade Vukovara. Pokušaj proboja planiran je u noći 10./11. listopada, a ojačana četa 122. brigade trebala se prikupiti u Nuštru radi uvođenja pravcem Zidine – Marinci – Bogdanovci. Zbog dogovorenog primirja, od planiranih napadnih operacija se odustalo.

Druga bojna i dalje se nalazila u zoni odgovornosti 109. brigade. Brigadno topništvo također je dijelom bilo pozicionirano na vinkovačkoj bojišnici. Baterija haubica od 122 mm tako je gotovo cijelog 25. listopada djelovala po neprijateljskim položajima u selima Gaboš i Karadžićevo. Potkraj istog mjeseca dvije čete 122. brigade sudjelovale su u neuspješnom napadu na Ostrovo, u uzaludnom pokušaju odvraćanja JNA od napada na Tordince.

U drugoj polovici studenog jedan od većih problema bio je težak položaj na pravcu Tenjski Antunovac – Ernestinovo – Laslovo. U pokušaju stabilizacije tog dijela bojišnice sudjelovala je i 122. brigada. Njezina 2. bojna, točnije, ojačana četa te bojne trebala je u jutarnjim satima 24. studenog zaposjesti položaje u području Adica – Markuševac – Kanal (na rijeci Vuki), te osigurati potpunu kontrolu kanala i spriječiti prijelazak agresora preko porušenih mostova. Na području djelovanja 122. brigade, središnjo – sjeverozapadnom dijelu istočnoslavonske bojišnice, do kraja 1991. nije dolazilo do pomicanja crte bojišnice.

Stupanj budnosti brigade nije smio biti umanjen niti u vrijeme božićno – novogodišnjih blagdana. Postrojbe koje su se zatekle na bojištu 24. i 31. prosinca morale su imati punu popunjenost. Također, u tim danima uporaba vatrenog oružja dopuštena je samo po neprijatelju. Brigada je kraj godine dočekala u sljedećem razmještaju: 1. bojna na pravcu šuma Durgutovica – Hrastin, 2. bojna u području šuma Kreketnjak (s djelovanjem prema Šodolovcima), 3. bojna (s mehaniziranom četom) na pravcu rijeka Vuka – Ivanovac – Tubojka (s ciljem neutralizacije neprijateljskih snaga u području sela Koprivna), te 4. bojna na pravcu šuma Durgutovica – Taborište – Kešinci – Mrzović, u cilju osiguranja pozadine 1. bojne. U novogodišnjoj noći postrojbe JNA djelovale su minobacačkim i tenkovskim projektilima po položajima brigade te selima Kešinci, Koritna, Semeljci i Mrzović. Istog dana zapovjedništvo brigade su posjetili potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Zdravko Tomac i general – bojnik Imra Agotić. Na samom početku 1992. u Sarajevu je došlo do potpisivanja primirja između zaraćenih strana u Hrvatskoj. Ovo primirje nije dugo potrajalo. Već 10. siječnja 1992. zapovjednik 122. brigade bio je, uslijed čestih povreda Sarajevskog sporazuma, koji su se očitovali u vidu snajperskog djelovanju po brigadnim položajima, iznenadnim pokretima neprijateljskog pješaštva i oklopništva, te ubacivanja izvidničko – diverzantskih trupa u brigadnu pozadinu; primoran je posebnom zapovijedi upozoriti podređene da moraju primirje iskoristiti za poboljšanje i zauzimanje povoljnijih obrambenih položaja. U smislu brigadnog rasporeda ova zapovijed značila je : 1. bojna trebala je izvršiti procjenu područja Nikšin lug, s mogućnošću njegova zauzimanja, 2. bojni je zapovijeđen nastavak aktivnog djelovanja prema Šodolovcima i Petrovoj Slatini, uz dopuštenu uporabu isključivo hladnog i streljačkog naoružanja, 3. bojna trebala je nastaviti s utvrđivanjem položaja na pravcu rijeka Vuka – Tubojka, kao priprema za zauzimanje položaja u području Anta Majura, 4. bojna trebala je nastaviti s uređenjem obrambenih položaja u Domboku i šumi Durgutovici, mješovitom artiljerijskom divizijunu i mješovitom protuoklopnom artiljerijskom divizijunu je zapovijeđeno postizanje stupnja pripravnosti za aktivno djelovanje po neprijateljskim polođajima u selima Koprivna, Šodolovci i Karadžićevo dok je samohodni laki artiljerijsko – raketni divizijun protuzračne obrane trebao postići stupanj pune bojeve gotovosti. Zapovijed je uspješno realizirana. Naime, 24. siječnja snage JNA pokušale su, koristeći vremensko – prostorne okolnosti (odvodni kanali i magla), ovladati šumom Tomin hrast, ali nakon petosatne borbe napad je odbijen. Početkom veljače 1992., u kontekstu izbijanja prvih naznaka ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini, zapovjedništvo brigade obaviješteno je o utvrđivanju položaja napadača u selima Šodolovci, Koprivna i Petrova Slatina. Obrana je, u tom području, povjerena 4. bojni, uz podršku voda mješovitog protuoklopnog artiljerijskog divizijuna (topovi 100 mm T-2 i POLO-83), te voda protuzračne obrane (BOV 20/3).78 Tijekom cijele prve polovice veljače, JNA je narušavala netom potpisano primirje, ponajviše napadima iz topničkog naoružanja. Jedan od jačih topničkih napada na brigadne položaje tako se dogodio 9. veljače 1992. napadač je ispalio 40 projektila na Koritnu, 30 na Anta Majur i 6 na Semeljce, a napadnuti su i položaji 3. bojne u Tubojki. JNA je pokušavala probiti obrambene linije brigade i pješačkim napadima. U ranim popodnevnim satima 11. veljače odbijen je pješački napad iz Karadžićeva prema Durgutovici. Istog dana brigadno topništvo, po slobodnoj procjeni, nanijelo je znatne gubitke napadaču: kod Šodolovaca su uništena dva tenka te po jedan utovarivač i rovokopač, a u samom Karadžićevu tri bunkera. Krajem veljače brigada je na bojišnici imala 2.320 vojnika kojima se, s najintenzivnijim sučeljavanjem s napadačem u području Šodolovaca, a prema vlastitoj procjeni, nasuprot se nalazio jedan oklopni bataljun JNA ojačan sa oko 2000 domaćih i uvezenih četnika.122. brigada nalazila se, na pomoćnom pravcu napada neprijatelja.

Izbijanje ratnog sukoba u BIH poremetilo je ustaljenu svakodnevicu 122. brigade. Koncentracija JNA u sjevernoj Bosni, početkom svibnja 1992., procijenjena je na oko 200 oklopnih vozila, pa je brigadi, u slučaju eventualnog prelaska rijeke Save od strane napadača, zapovijeđeno uspostavljanje sustava obrane na pravcu Vrpolje – Slavonski Šamac, u suradnji sa 139. brigadom. U tu svrhu brigada je izdvojila 3. bojnu, koja je, zajedno s 2. domobranskom satnijom, mješovitim protuoklopnim vodom, baterijom samohodnih haubica od 122 mm, te baterijom protuzračne obrane, trebala zauzeti položaje na kanalu Biđ, izvršiti prihvat postrojbi 139. brigade te uspostaviti obranu na pravcima Slavonski Šamac – Vrpolje, te Svilaj – Donji Andrijevci – Vrpolje. Sustav obrane 122. brigada trebala je uspostaviti, pored spomenute 139. brigade, zajedno sa 131. (lijevi bok) i 157. brigadom (desni bok). Do kraja svibnja zona odgovornosti (crta bojišnice) nije se mijenjala, ali u potpunosti je povjerena pješačkim brigadnim postrojbama. Veći dio brigadnog topništva te popratnih postrojbi ustupljen je Operativnoj grupi Istočna Posavina, kao izravna posljedica intenziviranja sukoba u BIH.

Početkom srpnja 1992. zona odgovornosti brigade protezala se pravcima: desno – šuma Durgutovica – Mrzović – Vrbica, te lijevo – rijeka Vuka Lipovac – Široko Polje – Gorjani. Postavljene zadatke realizirale su 1. i 3. bojna, dok je 2. bojna ustupljena Operativnoj grupi Istočna Posavina. Nešto kasnije Operativnoj grupi Istočna Posavina je pridodan i dio 3. bojne. Do kraja srpnja, u operacijama u zoni odgovornosti Operativne grupe Istočna Posavina, sudjelovalo je 793 vojnika, 6 minobacača od 60 mm, 5 od 82 mm, 6 od 120 mm, 8 haubica od 152 mm te 2 topa T-12.

Uspostavljanjem međunarodnog protektorata nad zonama ratnog djelovanja u Hrvatskoj područje istočne Slavonije ustrojeno je u Zonu East-UNPA (United Nation Protected Area)-sektor istočna Slavonija (ZE). Sjedište ZE-a bilo je u Dalju, a međunarodne snage činili su ruska, belgijska i luksemburška bojna. Pored osiguravanja reda i mira jedna od važnijih zadaća međunarodnih snaga bila je i ona o povratku prognanih osoba na područja progonstva. S obzirom da srpsko stanovništvo nije napustilo područje istočne Slavonije ova zadaća se, u biti, svela na osiguravanje uvjeta povratka izbjeglog hrvatskog stanovništva.

Snage, za koje se pretpostavljalo da će pokušati spriječiti povratak hrvatskih prognanika, u zoni odgovornosti brigade, procijenjene su na: “Antin-70 četnika i 10 policijskih pasa […] Markušica – oko 500 četnika,[…], Ada -70 četnika,[…], Podrinje -70 četnika,[…], Šodolovci 250-300 četnika,[…], Koprivna -50 četnika,[…] Petrova Slatina -40-50 četnika”.Stoga je zapovjednik brigade zapovijedio stavljanje dviju satnija 1. bojne u stanje pripravnosti i to jednu na liniju bojišta, a drugu u selima Mrzović, Kešinci i Semeljci. U idućim mjesecima zonu odgovornosti brigade počele su postepeno preuzimati domobranske pukovnije. Izmještanje brigade s crte bojišnice potrajalo je do početka veljače 1993. Početkom tog mjeseca zapovjedništvo brigade izvijestilo je zapovjednika Operativne zone Osijek da su brigadni borbeni raspored preuzele […] Domobranske pukovnije tako da ova brigada nema borbenog rasporeda.

DEMOBILIZACIJA 122. BR HV ĐAKOVO

Nakon tih povijesnih događanja pokrenuta je demobilizacija 122. brigade hrvatske vojske, a veliki dio njezinih branitelja odlazi u gardijske brigade i tamo nastavljaju svoja vojna djelovanja do kraja rata na bojištima diljem Hrvatske i po Sarajevskom sporazumu u Bosni i Hercegovini. (3. Brigada ZNG, 5. gardijska brigada HV).

122. brigada hrvatske vojske Đakovo početkom veljače 1993. godine je rasformirana u tri prethodne etape.

122. brigada hrvatske vojske Đakovo odlikovana je Redom Nikole Šubića Zrinskog, za iskazano junaštvo njezinih pripadnika u Domovinskom ratu , te Poveljom zahvalnosti  Grada Đakova.

Kroz 122. brigadu hrvatske vojske Đakovo ukupno je prošlo u svim fazama djelovanja oko 7ooo branitelja, dok je u periodu s početka 1992. godine brojila 3481 branitelja. Smrtno je stradalo ukupno 53 branitelja, ranjeno 286 i 3 nestala. Kako su u međuvremenu neki branitelji stupili u Gardijske brigade udio poginulih se povećava na 156 i 41 zatočenika srbijanskih logora.

122.brigada hrvatske vojske Đakovo je bila jedna od najuspješnijih brigada u Domovinskom ratu koja je pored vojnog ustroja već u samim početcima rata, pomogla i naoružavala susjedne brigade i gradove, te vojno djelovala na svim važnim bojištima. Ostat će kao takva upisana zlatnim slovima u novijoj vojnoj povijesti Republike Hrvatske. Bilo je na čast i ponos biti pripadnikom 122 BR HV Đakovo. Svim našim poginulim suborcima neka je vječna slava i hvala!

Izvori:

1. Arhiva i dokumentacija 122.BR HV Đakovo

2. Zvonimir Berc, brigadir i prvi ratni zapovjednik 122.BR HV Đakovo

3. Ivica Miškulin (Hrvatski institut za povijest, Podružnica Slavonski Brod)”Iz života 122. brigade hrvatske vojske 1991.-1993.

4. Prilozi za povijest Domovinskog rata, Đakovo, 2009. ( boj. Štrk Mirko, Andrija Boričić, brigadir).  Cijeli znanstveni rad možete pogledati na : scr5_338_365miskulin